среда, 3. август 2011.

Poreklo Zivota i Struktura Univerzuma, Radivoj Radivojevic

Evolucija je evolucija, ali kombinatorika je kombinatorika.
Sta vam evolucionisti nece reci...
Prosti organizmi nisu uopste prosti, i nemogu biti.

Stvaranje zivota ne moze da pocne sa 10, 100 ili 1000 nukleotida DNK.

Virusi su mali, od 3500 do milion nukleotida, ali ne mogu da se replikuju sami.
Njihov DNK ima instrukcije za formiranje jednog ili vise proteina koji vrse neku funkciju, medjutim da bi ista funkcionisalo i razmozavali se potrebno je ta budu u masineriji slozenog samo-replikujuceg organizma.

Najprostiji samo-dovoljni organizam ima oko milion nukleotida (plankton).
Ostali samoreplikujuci pocinju od oko 150 hiljada nukleotida ali zavise od simbioze sa drugim razlicitim organizmima jer ne sintetisu svi sve amino kiseline i ne procesiraju ostala jedinjenja.

Evolucija mora da pocne sa bar 100 hiljada nukleotida rasporedjenih u pravilan funkcionalan raspored, a ogromna vecina kombinacija DNK koda je nefunkcionalna.
Koliko kombinacija ima?
Za ovaj broj od 100 hiljada nukleotida broj mogucih kombinacija je 4^100000 (decimalni broj od 60 hiljada cifara).
Poredjenja radi broj atoma u poznatom univerzumu je 10^80 (80 cifara), a u zemlji 10^50 (ugljenika mnogo manje).

Medjutim sam DNK nemoze nista.
Potrebni su pored DNK molekula ostali funkcijski proteini (vise stotina razlicitih).
Svaki od ovih proteina se sastoji od tacnog rasporeda aminokiselina.
22 vrste aminokiselina se redjaju u lance od vise desetina, stotina ili hiljada aminokiselina i zavijaju u 3D oblik molekula (protein). Svaka aminokiselina pasuje na svaku drugu sa obe strane, a zatim se prave veze i u drugim tackama molekula.
Jedna pogresna aminokiselina, i molekul ce funkcionisati drukcije.

Neki proteini dupliraju DNK ili RNK sekvence, neki dekodiraju sekvence i spajaju aminokiseline prema instrukcijama u niz, neki reaguju medjusobno i prave logicko rekonfigurisanje, neki obavljaju razne hemijske reakcije sa neorganskim jedinjenjima.
Za svaku prostu reakciju potrebni su mnogo slozeniji proteini da bi je izveli.
Ovo radi poput fabrike, gde su potrebne velike masine da bi se napravili mali predmeti na proizvodnoj traci.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/3/3c/Translation.gif
Ribozom je protein od nekoliko hiljada aminokiselina.
Njegova uloga je da dekodira sekvencu RNK, i za svaku kombinaciju 3 nukleotida privuce odgovarajucu od 22 aminokiseline, i redja ih u lanac.
Ovaj molekul kao i drugi proteini ima slozenu 3D kvantno logicku strukturu, kao naprimer danasnja 2D logicka struktura mikro procesora.

Kada pogledamo hipoteticku mogucnost slucajnog nastajanja ribozoma, to je jedna od reda 22^5000 mogucih kombinacija (broj sa 6700 cifara).
Ako uzmemo po jedan molekul od svake kombinacije trebalo bi nam nemerljivo vise od vidljivog svemira da ih smestimo.
Ako imamo 10^45 molekula, sto je teoretski velicina planete, svi od njih su razlicite kombinacije i uzmemo da svaka postoji 1 piko sekundu posle cega od nje napravimo novu kombinaciju, zatim ponavljamo proces svake piko sekunde dok ne izlistamo sve kombinacije, tako da je tokom dugo vremena svaka kombinacija postojala samo na jednom mestu i samo 1 piko sekundu.

1 sek = 10^12 piko sek
1 godina = 3x10^7 sek
1 godina = 3x10^19 piko sek
3x10^19 x 10^45 = 3x10^64 molekula godisnje
10^6700 / 3x10^64 = 3.3x10^6636 godina

Da bi izlistali sve kombinacije za molekul od 5000 nukleotida potrebno je 3.3x10^6636 godina (broj sa 6637 cifara).
Poredjenja radi starost galaksije je broj sa 11 cifara, a svaka nova cifra mnozi prethodni period 10 puta. Ovo je nezamisliva eksponencijalna razlika.
Medjutim ni ovo nije dovoljno za zivot jer ce se nekolicina odgovarajucih molekula pojaviti sa velikom distancom i nemerljivom vremenskom razlikom, protiv svake sanse da budu na istom mestu u isto vreme.
Cak i ako smanjimo raznolikost aminokiselina tako da neke imaju slicnu funkciju u geometriji molekula, i smanjimo molekul, opet cemo dobiti prevelik red velicine, naprimer 10^1000 godina je jednako nezamisliv broj.

Pored ribozoma potrebni su drugi specificni molekuli.
Da bi ribozom i svaki drugi funkcijski proteini postojali u organizmu, organizam mora da ih stalno kreira po instrukcijama DNK koda.
Da bi organizam nastao i funkcionisao mora da ima, i ceo DNK, i ekvivalentan set gotovih proteina, na istom mestu, svaki u dovoljnom broju kopija.
Takodje potrebni su skafold proteini koji se povezuju u resetke i formiraju membranu celije, inace bi molekuli odlutali.
Cak i da nema membrane bila bi potrebna velika gustina odgovarajucih jedinjenja u vodi, a da bi ceo okean na planeti bila koncetracija samo stotinak odgovarajucih proteina od recimo 10^1000 mogucih spada u neverovatnu slucajnost.
Da se ovi odgovarajuci molekuli nadju zajedno, na malom mestu, slucajnim rekombinovanjem, mnogostrukim mnozenjem svih ovih prevelikih eksponenata, dobijamo smesno malu verovatnocu.
Stvari postaju jos komplikovanije kod razvoja slozenijih organizama. Kod visecelijskih organizmama RNK se deli, odbacuje i rekombinuje po potrebi i dejstvu drugih proteina.
Neke biljke i zivotinje imaju preko 120 milijardi nukleotida.
Covekov DNK je mali broj skladnih varijacija od mogucih 4^3400000000 kombinacija (nad-astronomski broj od 2 milijarde cifara (milijarda je broj od 10 cifara)).
Broj razlicitih proteina je reda 2 miliona, a neki se sastoje od 27 hiljada aminokiselina, odnosno jedna od 22^27000 mogucnosti (mnogo vise nego u slucaju ribozoma).
Jos je neobicnije kako ovi molekuli znaju gde da budu i kako da ne odlutaju, sto sugerise slozenu kvantnu logiku i precizno odredjeno strujanje energije oko DNK i proteina, izazvano njihovom strukturom i rezultujucim poljem u celiji i celom organizmu.
Kod slucajnog "trial and error" radi se o prevelikom broju mogucih promena, i haotican pristup ne moze da formira ovako kompleksne organizme za milijardu godina. Izbor promene u mnogim slucajevima mora da ukljucuje kosmicku inteligenciju.
I 13 milijardi godina u savrsenim uslovima sa maksimalnom koncetracijom organskih jedinjenja je smesno mali period da bi se nesto haoticno organizovalo u prost zivi oblik.
Haoticnom pristupu je potrebno beskonacno vremena.
Da navedem poznati citat, to je kao da tornado projuri kroz auto otpad i sastavi dzambo dzet.
Kada programer pise program, on pazljivo inteligencijom bira gotova resenja i sklopove instrukcija, i uklapa ih na nacin koji moze da radi.
Ako pustimo random generator da generise bitove ili instrukcije, trebace mu vecnost da bi dosao do malog programa koji radi.

Amino kiseline lutaju slobodne, ali ne teze da se spoje. Potreban je protein ribozom da bi ih spojio u lanac i drugi proteini da ga dalje oblikuju.
Iako je moguce sintetisati aminokiseline slozenim procesima, nije poznato da se one stvaraju same od sebe u moru. Opravdanje evolucionista je u "religioznoj tvrdnji" da je u ranom periodu na zemlji elektricitet i kosmicko zracenje omogucavalo stvaranje aminokiselina (iako je poznato da zracenje steti vecini organizama), sto nas dovodi dotle da je potreban slozen spoljni uticaj da bi se neke vrste jedinjenja formirale.



Univerzum se ne sastoji od ogranicenog broja atoma, cestica ili struktura.
Vakum nije prazan prostor nego bogat medijum. Ne mozemo imati nesto sto se krece kroz nedefinisano "nista", jer nebi bilo reference koja bi definisala brzinu, velicinu i strukturu necega.
Zato sve sto postoji, sastoji se od talasne interakcije fundamentalnih polariteta koji definisu jedan drugog, i trenutan medjusobni odnos.
Tom interakcijom daje se neka forma bilo kom delu univerzuma. Sve ovo je u konstantnom kretanju i samo-menjanju.
Jedni delovi guraju druge i tako u krug praveci rekurzivne funkcije. Svaki delic ujedno zraci i absorbuje. Tako imamo 'komunikaciju' svega sa svacim.
Ovo 'zracenje' je samo menjanje stanja polariteta izmedju jedne forme i drugih. Ne postoji praznina izmedju necega, postoji samo manja ili veca koncetracija prvog ili drugog fundamentalnog polariteta u bilo kojem delu, ali su oba uvek prisutna.
Njihova interakcija formira beskonacne detalje u strukturi prostora i materije, i tezi da produzi univerzum u spoljnu beskonacnost.
Dinamicne interakcije se ispoljavaju kao kvantne fluktuacije (naprimer pozadinski sum). One se u slucaju superponiranja manifestuju kao naizgled cvrsta materija geometrijske strukture. Cestice su samo efekat i komponenta talasa.
Forma moze biti beskonacno mala ali je u gravitacionom skladu sa vecom formom kojoj pripada. Nama poznate strukture ne moraju biti ogranicene samo na nas red velicine.

U merenju kretanja galaksija, ne znaci da se prostor siri, nego prostorni medijum menja gustinu, prilivom jednog ili odlivom drugog polariteta.
Medjugalakticki medijum moze da ima razlicitu gustinu nego vakum unutar solarnog sistema.
Crveni pomak moze da bude efekat prolaska kroz medjugalakticki medijum drukcije gustine.
Brzina propagacije necega ce da zavisi od gustine medijuma (odnosa fundamentalnog polariteta), i negde ce talas da se krece brze a negde sporije.
Neki delovi univerzuma se periodicno sire, a onda skupljaju, dok drugi rade obrnuto, bez da se potpuno kompresuju ili rasire. Negde se mogu formirati galaksije, dok se na drugim mestima razlazu u energiju i tako u krug.

Svaka propagacija je spektar brzina, a nama moze biti najuocljivija brzina svetlosti, medjutim ona je samo jedna od rezultujucih komponenata i smerova propagacije.
U ovom promenljivom medijumu, delovi koji u trenutku imaju vecu gustinu, u odnosu na ostatak, se manifestuju kao sitne i sitnije izuvijane niti. Njima se signal prenosi mnogo brze, pa sve do beskonacnih brzina, srazmerno ili obrnuto srazmerno gustini polariteta kroz nit.
Ovo objasnjava eksperiment sa laserom u cezijum pari, gde signal putuje 300 puta brze od standardne brzine svetlosti.
Gustina i struktura medijuma takodje odreduje intezitet promene, odnosno merenje vremena.

Posledice ovih dinamicnih fluktuacija su sveopste vrtlozenje, podela na prostor i materiju, gravitacija, i perpetualno kretanje svega u svemiru.
Ovo perpetualno kretanje se moze iskoristiti na mnogo efikasniji nacin od sagorevanja goriva, skupljanja sunceve svetlosti ili raspadanja radioaktivnih elemenata.
Specificna slaganja talasa koji dolaze iz svih smerova i sa svih daljina svemira, rezultuje razlicite pojave kao sto su, formiranje zvezda, unistenje, supernove i crne rupe.
Sve ove pojave su sklone promeni i materija se moze manifestovati, demanifestovati, i promeniti strukturu.
Naprimer kratkoziveci izotopi pretstavljaju nestabilna stanja geometrije, ali pod specijalnim spoljnim uslovima ovi izotopi bi mogli biti stabilni, a inace stabilni bi se dematerijalizovali.

Teleportacija i brzo medjuzvezdano putovanje su moguci.
Za to je potrebno da oko letelice stvorimo odgovarajuce vrtlozenje kvantnog polja.
Ono bi delovalo tako da struktura materije letelice bude medjusobno ne promenjena, a link sa lokalnim prostorom bi se modifikovao.
Sa gledista letelice prostor bi se kompresovao i udaljena destinacija bi se priblizila, tako da je propagacija do nje brza.
Letelica ne bi prolazila fizicki kroz sve medju tacke prostora do destinacije, nego bi njena struktura propagirala nadsvetlosnom brzinom.
Sa spoljnje tacke gledista letelica je pretvorena u nadsvetlosni elektromagnetni/gravitacioni talas, i u medju prostoru ce da se ispolji samo kao mikro energetske promene u polju.
Pored nadsvetlosnog putovanja, na slican nacin je moguce putovanje kroz vreme.
Medjutim svaki trenutak je uvek nov trenutak, i ono sto mozemo je da transformisemo svoju materiju ili svest kroz polje koje ce odviti realnost oko nas na kako je izgledala u proslosti ili bi izgledala u verziji buducnosti.
Zadrzali bismo znanje ali jedino sto je bitno je uzrocnost koja ide u svim pravcima, tako da menjanje istorije predstavlja normalno postojanje u paralelnim realnostima i dodavanje uzrocnosti iz beskonacnih mogucnosti.

Da bismo otkrili jednacine ujedinjenog polja, potrebno je i istrazivanje matematike kvantnih fluktuacija.
Simuliranjem sa kompjuterskim programima, potrebno je istraziti mnoge jednacine i verzije geometrija matrice, gde vrednost oba polariteta u svakoj tacki, medjusobno deluje sa okolnim tackama i menja se, praveci fluktuacije.
Naprimer trodimenzionalne matrice mogu biti kubne, tetraedarske, pakovanje sfera, itd...
Mozemo koristiti izometrijske matrice gde kretanje u bilo kojem pravcu dolazi u istu tacku sa druge strane.
Ako je testirana jednacina stabilna, za svaku tacku se moze dobiti slozen signal koji se moze vizualno prikazati kao animacija, ili konvertovati u zvucni signal.
Vazne konstante u prirodi i geometriji su Phi i Pi.


Efekti svakog dogadjaja bilo koje velicine propagiraju spektrom razlicitih brzina, od sporih do beskonacnih, i ostavljaju fraktalni i geometrijski skladan trag u svakoj tacki.
Ovaj trag deluje kao istorijski zapis, i zavisno od preciznosti, moze se dekodirati, bez obzira koliko mali i udaljeni dogadjaj se gleda.
DNK i materija organizma ima u sebi subatomske informacije i kodove za pristup udaljenim informacijama, stanjima svesti, i zapisima proslih desavanja.
Takozvani "junk DNA" sigurno ispoljava ovu ulogu. Sto napredniji DNK, to vise sposobnosti bice ima.

Interferencija univerzalnih talasa pravi slozenost do beskonacno detalja. Iz nje nastaje inteligencija koja zatim ubrzava u beskonacnost.
Ceo univerzum ukljucujuci neorgansku materiju i prostor sastoji se od informacija i ima kolektivnu svest.
More informacija i povezanost preko kvantnog polja, daje svim bicima svest i inteligenciju.
Ovo je kao dzinovski kosmicki internet, a centri galaksija su habovi.
Svest takodje stabilizuje DNK i funkcionisanje organizma, a naprednija bica ispoljavaju telepatiju. Misli se manifestuju u polju i imaju univerzalnu geometrijsku strukturu.
DNK pored karakteristika tela, odredjuje na koje spektre svesti i informacija je organizam podesen.

Formiranje zvezda i planeta moze biti usmereno od kolektivne svesti.
Stvaranje zivota se desava pod dejstvom kolektivne svesti, planete, galaksije, univerzuma.
Cilj je da se pocne od prostih organizama i da se vidi kuda razvoj vodi.
Ovo nije nista misticno, nego kvantna mehanika beskonacnih detalja u strukturi univerzuma. Ako nama poznata bica mogu da imaju inteligenciju, onda ceo univerzum ima mnogo vecu.
Interakcije svesti organizma i svesti okruzenja, koje menjaju DNK u pozitivnom smeru, predstavljaju evoluciju.
Kolektivna svest je beskonacna i ima u sebi svo znanje koje moze upotrebiti za fizicku manifestaciju ili uticanje na tokove energije koji vode u formiranje necega.
To je ono drvo znanja koje se alegoricno pominje na pocetku biblije.
Kada je neko resenje kreirano u nefizickom, beskonacnom, bazenu informacionog polja, kvantna mehanika svesti omogucava da se resenje brzo primeni na sve udaljene delove svemira.
Tako na svakoj upotrebljivoj planeti u svemiru mozemo imati slicna DNK resenja, gde bi ostala grananja koda napravila raznolikost vrsta. Osnovni delovi koda bi bili isti ili slicni svugde, jer je geometrijski jezik univerzalan.
Pored spore evolucije, u specificnim kosmickim ciklusima mozemo imati evolutivne skokove, gde mnostvo vrsta dozivi nagle promene u nekom kratkom periodu.
Na primer polozaj u odnosu na centar galaksije i spori galakticki talasi, omogucice dotok specificne energije i informacija u kracem periodu i izazvati promene.


Zakljucak: I evolucionisti i kreacionisti su delimicno u pravu.
Problem u nauci je sto fizicari ne znaju biologiju, biolozi ne znaju matematiku, programeri ne znaju nista od navedenog, a teolozi i populacija ne znaju nista osim sto im je neko usko sugerisao.
Zbog toga imamo razne podele i pogresna uverenja.
Ovde moramo videti ocigledno i sklopiti kompletnu sliku.
Vreme je da iskoristimo kvantni potencijal koji evolucija cuva za nas.

Radivoj Radivojevic
Avgust 2, 2011.

1 коментар:

  1. Ceo tekst je veoma poucan ali i tezak za razumevanje. Ono sto ja imam kao zakljucak i pre citanja a i posle jeste da trebamo videti vecu sliku i da skinemo simbolicne poveze preko ociju i da vidimo zivot u svoj svojoj lepoti. Svi su pomalo u pravu a niko potpuno ...sve dok se ne otvore oci i pocne sa povezivanjem cinjenica.

    ОдговориИзбриши